Balkan na pragu novog rata: Hoće li opet početi u BiH?
Američki autor James Lyons, ranije član Međunarodne krizne grupe (MKG) i bivši službenik u kancelariji Visokog predstavnika EU za BiH, objavio je u američkom magazinu Foreign Policy članak u kome optužuje Milorada Dodika i Vladimira Putina za razbijanje Bosne i Hercegovine, i tvrdi da će u slučaju da se održi referendum u RS zakazan za 15. novembar, u BiH i Balkanu ponovo izbiti rat sa teškim posljedicama.
Prenosimo nekoliko najzanimljivijih pasusa iz opsežne analize američkog analitičara.
"Poslije 20 godina mira, Republika Srpska prijeti da uništi sporazum koji je Bosnu održao zajedno. Zapad to mora zaustaviti", piše Lyons.
"U sjenci vijesti o ruskim vazdušnim napadima protiv pobunjenika u Siriji i poplave izbjeglica koje preko Balkana putuju ka zapadnoj Evropi, na pomolu je kriza u Bosni i Hercegovini na jugoistoku EU. I ovdje, takođe, Moskva ima ulogu u odlukama koje prave probleme.
Ovog 21. novembra obilježava se 20-godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan troipogodišnji brutalni rat između Srba, Hrvata i Bošnjaka. U Dejtonu, Ohajo, američki izaslanik Richard Holbrooke postigao je veliku diplomatsku pobjedu kojim je okončan sukob i uspostavio temelje održive države. Radi ostvarivanja mirovnog sporazuma, Dejtonski sporazum je predvidio ulogu visokog predstavnika, odnosno nadzornika sa međunarodnom podrškom. Do današnjeg dana, BiH je rijetka uspješna priča u post-konfliktnoj izgradnji države. Zato bi godišnjica trebala biti vrijeme za slavlje.
Nažalost, može se desiti da ne bude tako. Dejtonski sporazum je stvorio dva visoko autonomna entiteta unutar Bosne: Federaciju BiH sa bošnjačko-hrvatskom većinom i Republiku Srpsku sa srpskom većinom. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, planira da referendumom 15. novembra, otvorenim kršenjem sporazuma baci sjenku na proslavu godišnjice Dejtona, što je potez koji mnogi vide kao slabo prikriven referendum o nezavisnosti.
Zakazani plebiscit ima samo jedno pitanje: "Da li podržavate neustavno i neovlašćeno nametanje zakona od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno nametnutih zakona o Sudu i Tužilaštvu [BiH] i sprovođenje njihovih odluka na teritoriji Republike Srpske?"
Takvo pristrasno i sugestivno pitanje nudi samo jedan pravi odgovor. Referendum će Dodiku dati političko i pravno pokriće da naredi institucijama Republike Srpske - od državne administracije do poreznika - da prestanu uvažavati odluke državnog suda, presude i odluke, i da opstruiraju rad tužilaštva. To bi poništilo 20 godina napretka i započelo uništavanje pravnog poretka u BiH. Iako se referendum odnosi samo na pravosuđe, njegove destruktivne posljedice ga čine de facto proglašenjem nezavisnosti. Da ne bilo nekih sumnji u Dodikovim namjerama, on je u aprilu najavio da će RS održati referendum o nezavisnosti 2018. godine.
Prijetnja referendumom nalazi se u središu usred oluje koju stvaraju Dodikov oštri srpski nacionalizam, očigledno pogrešne evropske politike njegovog smirivanja, ruskog miješanja na Balkanu, i opasne nespremnosti Sjedinjenih Država da Evropsku uniju u Bosni ostave po strani.
Vašington je 2006. godine pustio Brisel da preuzme vodeću ulogu u Bosni, kada je tada novi međunarodni nadzornik, visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling javno izjavio da će, u skladu sa politikom EU, u svom pristupu slijediti princip "korak unazad" i "dalje ruke". On je održao obećanje, a EU je napustila funkcionalni model međunarodnog nadzora, koji je stvorio stabilan mir i značajna dostignuća u izgradnji države, dok su demokratske reforme uzimale maha. Brisel je takav pristup zamijenio pristupom "lokalnog vlasništva" i pružio nejasno obećanje integracije u EU. Gotovo odmah, Bosna je počela stabilno nazadovati.
Osjećajući slabljenje međunarodne odlučnosti Dodik, tadašnji premijer Republike Srpske, počo je koristi zaraznu nacionalističku retoriku, govoreći sa prezirom o Bošnjacima i bosanskoj državi, i najavio da je država koja je uspostavljena u Dejtonu privremena. Tokom narednih devet godina, koristio je ustavne ovlasti Republike Srpske i Srba u državnim institucijama da blokira ili zakoči reforme, oslabi institucije na državnoj razini, i izbuši bosansku državu koju je međunarodna zajednica toliko mukotrpno pravila. On je sistematski napadao indirektno oporezivanje, državnu korporaciju za prenos struje (Elektroprenos), državno pravosuđe i tužilaštvo, državne granične službe, Agenciju za istrage i zaštitu, i druga vladina ministarstva.
U 2011. godini, Dodik je zaprijetio referendumom o državnim pravosudnim institucijama, ali se povukao nakon što ga je privremeno Brisel umirio stvaranjem "struktuiranog dijaloga o pravosuđu", što je izgledalo kao birokratsko nastojanje da se umanji dreka Republike Srpske. To nije uspjelo. Čini se da je Dodikov animozitet prema pravosudnom sistemu na državnoj razini povezan sa njegovim gađenjem prema nezavisnom sudstvu i njegovim ličnim strahom od optužbi za korupciju.
Sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, kao jedina osoba sa zakonskim ovlaštenjima da zaustavi Dodikov referendum, na insistiranje kako Vašingtona tako i Brisela stajao je po strani. EU tek treba da formulira odgovor na najnovije Dodikove provokacije, koji bi ga ubijedio da otkaže referendum. Neki međunarodni zvaničnici misle da je samo pregovaranje način, i nadaju se da će se izboriti sa tim, post facto, preko pravosudnih institucija koje Dodik planira da krši. Drugi se nadaju da Beograd može biti pozvan da obuzda Dodika, ignorirajući da Srbija smatra Republiku Srpsku kao svoj najveći spoljopolitički uspjeh. Zaista, zvaničnici iz Beograda otvoreno podržavaju Dodika i nadaju se da će dobiti Republiku Srpsku u zamjenu za odustajanje od Kosova.
Tokom ovih provokacija, Moskva je podržala Republiku Srpsku. Ruski ambasador u Bosni, Petar Ivancov je izjavio da je referendum unutrašnja stvar BiH i izrazio simpatije prema žalbi Republike Srpske u vezi državnog pravosuđa. Značajno je odbijanje ruskih ambasadora da podrže napore međunarodne zajednice da se zaustave Dodikovi pokušaji da Bosnu dovede do aspada, kao i njihovo protivljenje članstvu BiH u EU i NATO, sa čim su se ranije složili. U julu je Rusija stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN koja bi masakr više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine opisala kao "genocid". Sada se neki pitaju da li Rusija podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne.
Podržavanjem Dodika, Putin je u stanju da stvori ozbiljne probleme za Zapad, bez potrebe da investira sredstva ili diplomatsku energiju. Ovaj obrazac bi trebao biti poznat. Od Abhazije u Gruziji, Pridnjestrovlja u Moldaviji i najskorije na Krimu i u istočnoj Ukrajini, Rusija je odlučila da spriječi zapadni uticaj u regionima koje istorijski gleda kao svoje, a koje je ipak izgubila nakon pada Berlinskog zida. Čini se da će Moskva, ako ne može kontrolirati određenu teritoriju, odlučiti da se stvori klimu nestabilnosti koja spriječava EU, SAD i NATO da steknu značajno uporište. Ovo važi za Balkan, koji je Rusija tradicionalno smatrala za svoju sferu uticaja. Kako se susjedna Crna Gora približava članstvu u NATO, Moskva želi da povuče liniju protiv daljeg zapadnog napretka u regionu.
Zvaničnici koji razumiju krhkost Bosne su zabrinuti - i sa dobrim razlogom.
Inzko je 4. septembra poslao neuobičajen izvještaj Vijeću sigurnosti UN, navodeći da Republika Srpska "jasno krši" Dejton, uz napomenu da će, ako trenutni pravac ostane isti, “biti povećan rizik da Bosna i Hercegovina nastavi kliziti ka raspadu, sa značajnim međunarodnim mirovnim i sigurnosnim posljedicama. Američka ambasada u Sarajevu je izdala saoćenje u kome je navela da je "uznemirena"zbog referenduma, koji predstavlja prijetnju "sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu u BiH". Slično tome, sedam od osam stranih ambasadora u Bosni, koji čine Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira - nadzornog tijela za mirovni sporazum - u julu je izdalo saopćenje da referendum predstavlja" fundamentalnu povredu "Dejtonskog sporazuma. (Nije iznenađujuće, Rusija je odbila da potpiše ovu izjavu.)
Ali upozorenja nisu dovoljna. Zapad sada mora spriječiti Rusiju da koristi Dodikov nacionalizam kako bi destabilizirala Balkan i stvorila još jedan sukob. S obzirom da je EU ometena svojim većim problemima, samo energičan i robustan pristup SAD može preduhitriti predstojeći kolaps Bosne - i ruski korak u taj vakuum.
Do 2006. godine, glavni instrument politike međunarodne zajednice bio je visoki predstavnik, koji ima izvršnu vlast prema Dejtonskom sporazumu. To mu dozvoljava da ukloni opstrukciju, nameće zakone i naredi zabranu putovanja i zamrzavanje imovine. Ali te ovlasti poslije 2005. godine se ne koriste, uglavnom zbog nedostatka volje među članicama EU. Moskva se, poput Republike Srpske, protivi njihovoj upotrebi. Broj vojnika međunarodnih mirovnih snaga, koje su predviđene Dejtonskim sporazumom je smanjen sa 60.000 na manje od 600. Naizgled, opcije za Zapad su ograničene.
Zapad mora pronači novi način da izvrši uticaj u Bosni. To će zahtijevati značajnu energiju i angažman, ali je daleko od nemogućeg. Prvo, kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sjedinjene Države treba da imenuju specijalnog izaslanika za region koji će okupiti zapadne saveznike i koristiti diplomatska sredstva da spriječi Dodikove planove.
Drugo, ovlašćenja Visokog predstavnika moraju biti obnovljena.
Treće, Zapad bi trebao koristiti finansijske, administrativne i krivične sankcije protiv bosanskih političara koji krše Dejtonski sporazum.
Četvrto, i što je najvažnije, specijalni izaslanik mora izvršiti reviziju Dejtonskog sporazuma, sa namjerom da ga u potpunosti izmijeni.
Iako je Dejtonski sporazum pokazao da je dobar da zaustavi borbe, takođe je pokazao svoje granice, posebno s obzirom da je Dodik počeo da opstruira funkcioniranje države i sprovođenje reformi. Skoro svi Bosanci - Srbi, Bošnjaci i Hrvati podjednako - bi voljeli da se on promijeni, ali znaju da njihovi političari nemaju volju da to učine.
Zapad ima još jednu kartu. Ako Dodik nastavi sa referendumom, to će biti flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma, na kojima leži sam pravni legitimitet Republike Srpske. Ako odluči da ne poštuje Dejton, onda Republika Srpska legalno gubi legitimitet i postaje lažni entitet utemeljen na genocidu. Međunarodna zajednica bi trebalo onda da reaguje i ukine Republiku Srpsku, koja bi, kao ekstremna, bila lišena moći preko administrativnih i finansijskih sredstava.
Istina, angažiranje SAD i veće angažiranje međunarodne zajednice zahtijeva napor. Ali pristup “čekaj-i-vidi” će se pokazati mnogo skuplji. Bošnjaci i Hrvati otišli su u rat 1992. godine da bi sačuvali cjelovitu Bosnu, i nema indikacija da bi danas bili spremani da Republiku Srpsku puste da ode bez borbe. Ako izbije nasilje, to će se osjetiti širom Balkana, i ono bi se moglo preliti na Kosovo, jug Srbije, Makedoniju i srpski region sa muslimanskom većinom Sandžak. Prelijevanje nasilja iz Bosne moglo bi poremeti tekuće pregovore između Beograda i Prištine, i to bi moglo da donese povratak etničkog čišćenja 1990. i obnovi tokove izbjeglica. To također može radikalizirati umjerene bosanske muslimane, koji su pod sve većim pritiskom ekstremista iz Zaliva, što stvara rizik stvaranja minidržave bijesnih muslimana direktno na granici EU.
Vašington sada mora odlučiti, a ne kasnije - da li će djelovati proaktivno da zadrži cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i stabilan Balkan - ili će dozvoliti da Moskva postavlja pravila. Čekanje će takođe dozvoliti da se na Balkanu obnovi regionalna nestabilnost i sukobi. I Sirija je pokazala da izbor čekanja sa sobom nosi značajnu cienu, onu koju od rata umorni Balkan ne bi trebalo da plati.
Prenosimo nekoliko najzanimljivijih pasusa iz opsežne analize američkog analitičara.
"Poslije 20 godina mira, Republika Srpska prijeti da uništi sporazum koji je Bosnu održao zajedno. Zapad to mora zaustaviti", piše Lyons.
"U sjenci vijesti o ruskim vazdušnim napadima protiv pobunjenika u Siriji i poplave izbjeglica koje preko Balkana putuju ka zapadnoj Evropi, na pomolu je kriza u Bosni i Hercegovini na jugoistoku EU. I ovdje, takođe, Moskva ima ulogu u odlukama koje prave probleme.
Ovog 21. novembra obilježava se 20-godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan troipogodišnji brutalni rat između Srba, Hrvata i Bošnjaka. U Dejtonu, Ohajo, američki izaslanik Richard Holbrooke postigao je veliku diplomatsku pobjedu kojim je okončan sukob i uspostavio temelje održive države. Radi ostvarivanja mirovnog sporazuma, Dejtonski sporazum je predvidio ulogu visokog predstavnika, odnosno nadzornika sa međunarodnom podrškom. Do današnjeg dana, BiH je rijetka uspješna priča u post-konfliktnoj izgradnji države. Zato bi godišnjica trebala biti vrijeme za slavlje.
Nažalost, može se desiti da ne bude tako. Dejtonski sporazum je stvorio dva visoko autonomna entiteta unutar Bosne: Federaciju BiH sa bošnjačko-hrvatskom većinom i Republiku Srpsku sa srpskom većinom. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, planira da referendumom 15. novembra, otvorenim kršenjem sporazuma baci sjenku na proslavu godišnjice Dejtona, što je potez koji mnogi vide kao slabo prikriven referendum o nezavisnosti.
Zakazani plebiscit ima samo jedno pitanje: "Da li podržavate neustavno i neovlašćeno nametanje zakona od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno nametnutih zakona o Sudu i Tužilaštvu [BiH] i sprovođenje njihovih odluka na teritoriji Republike Srpske?"
Takvo pristrasno i sugestivno pitanje nudi samo jedan pravi odgovor. Referendum će Dodiku dati političko i pravno pokriće da naredi institucijama Republike Srpske - od državne administracije do poreznika - da prestanu uvažavati odluke državnog suda, presude i odluke, i da opstruiraju rad tužilaštva. To bi poništilo 20 godina napretka i započelo uništavanje pravnog poretka u BiH. Iako se referendum odnosi samo na pravosuđe, njegove destruktivne posljedice ga čine de facto proglašenjem nezavisnosti. Da ne bilo nekih sumnji u Dodikovim namjerama, on je u aprilu najavio da će RS održati referendum o nezavisnosti 2018. godine.
Prijetnja referendumom nalazi se u središu usred oluje koju stvaraju Dodikov oštri srpski nacionalizam, očigledno pogrešne evropske politike njegovog smirivanja, ruskog miješanja na Balkanu, i opasne nespremnosti Sjedinjenih Država da Evropsku uniju u Bosni ostave po strani.
Vašington je 2006. godine pustio Brisel da preuzme vodeću ulogu u Bosni, kada je tada novi međunarodni nadzornik, visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling javno izjavio da će, u skladu sa politikom EU, u svom pristupu slijediti princip "korak unazad" i "dalje ruke". On je održao obećanje, a EU je napustila funkcionalni model međunarodnog nadzora, koji je stvorio stabilan mir i značajna dostignuća u izgradnji države, dok su demokratske reforme uzimale maha. Brisel je takav pristup zamijenio pristupom "lokalnog vlasništva" i pružio nejasno obećanje integracije u EU. Gotovo odmah, Bosna je počela stabilno nazadovati.
Osjećajući slabljenje međunarodne odlučnosti Dodik, tadašnji premijer Republike Srpske, počo je koristi zaraznu nacionalističku retoriku, govoreći sa prezirom o Bošnjacima i bosanskoj državi, i najavio da je država koja je uspostavljena u Dejtonu privremena. Tokom narednih devet godina, koristio je ustavne ovlasti Republike Srpske i Srba u državnim institucijama da blokira ili zakoči reforme, oslabi institucije na državnoj razini, i izbuši bosansku državu koju je međunarodna zajednica toliko mukotrpno pravila. On je sistematski napadao indirektno oporezivanje, državnu korporaciju za prenos struje (Elektroprenos), državno pravosuđe i tužilaštvo, državne granične službe, Agenciju za istrage i zaštitu, i druga vladina ministarstva.
U 2011. godini, Dodik je zaprijetio referendumom o državnim pravosudnim institucijama, ali se povukao nakon što ga je privremeno Brisel umirio stvaranjem "struktuiranog dijaloga o pravosuđu", što je izgledalo kao birokratsko nastojanje da se umanji dreka Republike Srpske. To nije uspjelo. Čini se da je Dodikov animozitet prema pravosudnom sistemu na državnoj razini povezan sa njegovim gađenjem prema nezavisnom sudstvu i njegovim ličnim strahom od optužbi za korupciju.
Sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, kao jedina osoba sa zakonskim ovlaštenjima da zaustavi Dodikov referendum, na insistiranje kako Vašingtona tako i Brisela stajao je po strani. EU tek treba da formulira odgovor na najnovije Dodikove provokacije, koji bi ga ubijedio da otkaže referendum. Neki međunarodni zvaničnici misle da je samo pregovaranje način, i nadaju se da će se izboriti sa tim, post facto, preko pravosudnih institucija koje Dodik planira da krši. Drugi se nadaju da Beograd može biti pozvan da obuzda Dodika, ignorirajući da Srbija smatra Republiku Srpsku kao svoj najveći spoljopolitički uspjeh. Zaista, zvaničnici iz Beograda otvoreno podržavaju Dodika i nadaju se da će dobiti Republiku Srpsku u zamjenu za odustajanje od Kosova.
Tokom ovih provokacija, Moskva je podržala Republiku Srpsku. Ruski ambasador u Bosni, Petar Ivancov je izjavio da je referendum unutrašnja stvar BiH i izrazio simpatije prema žalbi Republike Srpske u vezi državnog pravosuđa. Značajno je odbijanje ruskih ambasadora da podrže napore međunarodne zajednice da se zaustave Dodikovi pokušaji da Bosnu dovede do aspada, kao i njihovo protivljenje članstvu BiH u EU i NATO, sa čim su se ranije složili. U julu je Rusija stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN koja bi masakr više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine opisala kao "genocid". Sada se neki pitaju da li Rusija podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne.
Podržavanjem Dodika, Putin je u stanju da stvori ozbiljne probleme za Zapad, bez potrebe da investira sredstva ili diplomatsku energiju. Ovaj obrazac bi trebao biti poznat. Od Abhazije u Gruziji, Pridnjestrovlja u Moldaviji i najskorije na Krimu i u istočnoj Ukrajini, Rusija je odlučila da spriječi zapadni uticaj u regionima koje istorijski gleda kao svoje, a koje je ipak izgubila nakon pada Berlinskog zida. Čini se da će Moskva, ako ne može kontrolirati određenu teritoriju, odlučiti da se stvori klimu nestabilnosti koja spriječava EU, SAD i NATO da steknu značajno uporište. Ovo važi za Balkan, koji je Rusija tradicionalno smatrala za svoju sferu uticaja. Kako se susjedna Crna Gora približava članstvu u NATO, Moskva želi da povuče liniju protiv daljeg zapadnog napretka u regionu.
Zvaničnici koji razumiju krhkost Bosne su zabrinuti - i sa dobrim razlogom.
Inzko je 4. septembra poslao neuobičajen izvještaj Vijeću sigurnosti UN, navodeći da Republika Srpska "jasno krši" Dejton, uz napomenu da će, ako trenutni pravac ostane isti, “biti povećan rizik da Bosna i Hercegovina nastavi kliziti ka raspadu, sa značajnim međunarodnim mirovnim i sigurnosnim posljedicama. Američka ambasada u Sarajevu je izdala saoćenje u kome je navela da je "uznemirena"zbog referenduma, koji predstavlja prijetnju "sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu u BiH". Slično tome, sedam od osam stranih ambasadora u Bosni, koji čine Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira - nadzornog tijela za mirovni sporazum - u julu je izdalo saopćenje da referendum predstavlja" fundamentalnu povredu "Dejtonskog sporazuma. (Nije iznenađujuće, Rusija je odbila da potpiše ovu izjavu.)
Ali upozorenja nisu dovoljna. Zapad sada mora spriječiti Rusiju da koristi Dodikov nacionalizam kako bi destabilizirala Balkan i stvorila još jedan sukob. S obzirom da je EU ometena svojim većim problemima, samo energičan i robustan pristup SAD može preduhitriti predstojeći kolaps Bosne - i ruski korak u taj vakuum.
Do 2006. godine, glavni instrument politike međunarodne zajednice bio je visoki predstavnik, koji ima izvršnu vlast prema Dejtonskom sporazumu. To mu dozvoljava da ukloni opstrukciju, nameće zakone i naredi zabranu putovanja i zamrzavanje imovine. Ali te ovlasti poslije 2005. godine se ne koriste, uglavnom zbog nedostatka volje među članicama EU. Moskva se, poput Republike Srpske, protivi njihovoj upotrebi. Broj vojnika međunarodnih mirovnih snaga, koje su predviđene Dejtonskim sporazumom je smanjen sa 60.000 na manje od 600. Naizgled, opcije za Zapad su ograničene.
Zapad mora pronači novi način da izvrši uticaj u Bosni. To će zahtijevati značajnu energiju i angažman, ali je daleko od nemogućeg. Prvo, kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sjedinjene Države treba da imenuju specijalnog izaslanika za region koji će okupiti zapadne saveznike i koristiti diplomatska sredstva da spriječi Dodikove planove.
Drugo, ovlašćenja Visokog predstavnika moraju biti obnovljena.
Treće, Zapad bi trebao koristiti finansijske, administrativne i krivične sankcije protiv bosanskih političara koji krše Dejtonski sporazum.
Četvrto, i što je najvažnije, specijalni izaslanik mora izvršiti reviziju Dejtonskog sporazuma, sa namjerom da ga u potpunosti izmijeni.
Iako je Dejtonski sporazum pokazao da je dobar da zaustavi borbe, takođe je pokazao svoje granice, posebno s obzirom da je Dodik počeo da opstruira funkcioniranje države i sprovođenje reformi. Skoro svi Bosanci - Srbi, Bošnjaci i Hrvati podjednako - bi voljeli da se on promijeni, ali znaju da njihovi političari nemaju volju da to učine.
Zapad ima još jednu kartu. Ako Dodik nastavi sa referendumom, to će biti flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma, na kojima leži sam pravni legitimitet Republike Srpske. Ako odluči da ne poštuje Dejton, onda Republika Srpska legalno gubi legitimitet i postaje lažni entitet utemeljen na genocidu. Međunarodna zajednica bi trebalo onda da reaguje i ukine Republiku Srpsku, koja bi, kao ekstremna, bila lišena moći preko administrativnih i finansijskih sredstava.
Istina, angažiranje SAD i veće angažiranje međunarodne zajednice zahtijeva napor. Ali pristup “čekaj-i-vidi” će se pokazati mnogo skuplji. Bošnjaci i Hrvati otišli su u rat 1992. godine da bi sačuvali cjelovitu Bosnu, i nema indikacija da bi danas bili spremani da Republiku Srpsku puste da ode bez borbe. Ako izbije nasilje, to će se osjetiti širom Balkana, i ono bi se moglo preliti na Kosovo, jug Srbije, Makedoniju i srpski region sa muslimanskom većinom Sandžak. Prelijevanje nasilja iz Bosne moglo bi poremeti tekuće pregovore između Beograda i Prištine, i to bi moglo da donese povratak etničkog čišćenja 1990. i obnovi tokove izbjeglica. To također može radikalizirati umjerene bosanske muslimane, koji su pod sve većim pritiskom ekstremista iz Zaliva, što stvara rizik stvaranja minidržave bijesnih muslimana direktno na granici EU.
Vašington sada mora odlučiti, a ne kasnije - da li će djelovati proaktivno da zadrži cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i stabilan Balkan - ili će dozvoliti da Moskva postavlja pravila. Čekanje će takođe dozvoliti da se na Balkanu obnovi regionalna nestabilnost i sukobi. I Sirija je pokazala da izbor čekanja sa sobom nosi značajnu cienu, onu koju od rata umorni Balkan ne bi trebalo da plati.
Primjedbe
Objavi komentar