Jaz između bogatih i siromašnih sve je veći

Poznato je da su fudbal kakav danas poznajemo još u 19. vijeku izmislili
Englezi, a vjerovatno se nisu ni nadali da će stoljeće kasnije postati sport broj jedan u svijetu. Ipak, više ga ne možemo gledati isključivo kao sportsku granu.

Danas se fudbal igra na svim kontinentima, negdje sa većom, negdje sa manjom popularnosti, a najveća fudbalska natjecanja kao što su Liga prvaka, svjetska i evropska prvenstva, najvažnija su sportska natjecanja na svijetu (osim, naravno, Olimpijskih igara).

Iz istog razloga, u ovom se sportu danas vrti ogroman novac, pogotovo posljednjih petnaestak godina kad su se ulaganja i zarade počeli brojati u
desecima miliona eura, iako nekad i gubici znaju biti jednako toliko teški.

Ne baš tako davno, fudbalski svijet nije bio podijeljen na bogate i siromašne kao što se to dogodilo u devedesetim godinama prošlog vijeka. No ono što je najgore, taj se trend nastavlja i dalje jednakim intenzitetom.
Ugovori igrača, odštete i transferi napuhani su do neslućenih visina, a klubovi danas mogu svoje momčadi graditi i isključivo od samih zvijezda,
što, recimo, nikad prije nije bilo moguće.
Najbolji primjeri za to su Real Madrid i Chelsea, i samo je pitanje vremena kad će se na fudbalskom tržištu pojaviti neki novi klub sa jednakom
finansijskim mogućnostima.

Najbogatiji su, naravno, evropski klubovi u kojima su zvijezde najbolji južnoamerički fudbaleri, dok je igračima iz bivšeg istočnog evropskog
bloka, koji je, istina, svake godine sve manji i manji, jedan od najvećih ciljeva stići do jačeg evropskog kluba, po mogućnosti iz liga Petice, a ako je to nemoguće, uvijek ostaje fudbalsko tržište Grčke, Turske, Belgije,
Holandije ili Portugala.
Situacija na tržištu zadnja dva desetljeća zna se drastično
mijenjati, pa je tako nekadašnja najjača liga iz osamdesetih godina,
njemačka Bundesliga, danas daleko slabija od engleske Premier lige ili italijanske Serie A, kao i španske Primere, u kojima se danas okreće daleko
najveći novac.

Najjači svjetski klubovi potpomognuti ogromnim novčanim iznosima bilo u liku novog bogatog vlasnika, države ili grada u kojem igraju, mijenjaju
svoje lice i identitet, iz godine u godinu, mijenjajući ključne igrače u svakoj novoj sezoni.

Klubovi koji nekoliko godina zaredom mogu održati vrhunske rezultate postali su rijetkost, a jedan od boljih primjera za to je holandski Ajax, koji je osamdesetih bio odličan klub koji je igrao atomski fudbal, nakon čega je rasprodao momčad i danas je nestao sa karte respektabilnih evropskih klubova.

Real Madrid ima zavidnu istoriju i mnoštvo trofeja u vitrinama, a uprkos tome što su potrošili stotine miliona eura na igrače, pravi rezultati su
uglavnom izostali. Jedan od rijetkih primjera zdrave sredine je Manchester United, za koji se bez pretjerivanja može reći da je obilježio jednu eru i iz godine u godinu ne gubi pretjerano na kvaliteti.

Sa sličnom razinom stabilnosti može se pohvaliti i minhenski Bayern, koji je također uvijek u vrhu svjetskog fudbala. Kada su u pitanju rezultati na reprezentativnom nivou, može se slobodno reći da je kraj 90-ih obilježila sjajna Francuska, svjetski i evropski prvaci iz 1998. i 2000, te njihov ponajbolji igrač i jedan do najboljih fudbalera svih vremena, sjajni
Zinedine Zidane.
Na vrh svjetskog fudbala nakon njih zasjeli su uglavnom konstantno sjajni Brazilci koji ipak danas ne uspijevaju posve suvereno vladati svjetskom fudbalskom scenom kao što je to bilo tokom nekih romantičnijih fudbalskih vremena.

Četverostruki evropski prvak, amsterdamski Ajax ili recimo neki nekada veliki klubovi kao što su Steaua, Crvena zvezda ili Dinamo Kijev, mogu samo sanjati o velikim isplatama za igrače. I ne samo ovi klubovi već i velika većina svih evropskih klubova.

Evropski fudbal se, polako, ali sigurno, sužava na izabrano društvo od 15 -tak velikih evropskih ekipa iz liga Petice. Povremeni bljesak finasijski slabijih
klubova, kao recimo Porta 2004. godine kada su osvojili Ligu prvaka, biće sve manje moguć, a jaz između bogatih, manje bogatih i siromašnih klubova Evrope sve veći.

(Oslobođenje, 12. avgust 2008)